Doktor se rugao da sam debela, mislio je da spavam

Bilo je to prije tridesetak godina. Žena je otišla u bolnicu na operaciju karcinoma. Operacija je uspjela, cijeli karcinom je odstranjen, ali nekoliko dana kasnije osjetila je da nešto nije u redu.

Vratila se hirurgu koji ju je uvjeravao da je karcinom nestao. Konsultirala je i psihijatra koji joj je dao tablete protiv depresije. Ništa nije pomoglo – ona je bila sigurna da će umrijeti. I još jednom je posjetila svog hirurga koji joj je ponovio da je sve u redu, no u jednom trenutku sasvim iznenada mu je rekla:

– Crni predmet! Niste izvadili crni predmet! Hirurg je ostao u šoku. Sjetio se da je tokom operacije pričao kolegi da se u kupaonici ne može riješiti crne plijesni. Žena koja je sjedila pred njim imala je karcinom u abdomenu, pa je tokom operacije bila u totalnoj anesteziji i nije mogla, ili bolje rečeno, nije trebala čuti taj razgovor. No kad joj je hirurg objasnio o čemu je riječ, njezina tjeskoba je nestala. To je priča koju je autorici knjige ‘Anestezija – dar zaborava i misterija svijesti’ ispričao američki psiholog Henry Bennet.

Kate Cole-Adams u svojoj knjizi objavila je i mnoge druge slične priče koje su joj ispričali i anesteziolozi. Zaključak je – ljudi, čak i ako su u potpunoj anesteziji, mogu čuti sve što se oko njih događa, a to što čuju može djelovati na njihovu svijest iako se ne mogu sjetiti što su zapravo čuli.

Slična je i priča jedne pacijentice koja je nakon histerektomije počela patiti od nesanice. Podvrgnula se hipnozi i tek tad se sjetila da je jedan od anesteziologa tokom operacije komentirao da ‘spava snom mrtvaca’.

Druga pacijentica je nakon manje operacije počela intenzivno razmišljati o samoubistvu. Sjetila se da je, dok je bila na stolu, njezin hirurg komentirao:

– Baš je debela!

U devedesetim godinama njemački naučnici stavili su ljudima koji su išli na operaciju srca, slušalice i pustili skraćenu verziju ‘Robinzona Crusoea’. Niko od pacijenata nakon operacije nije imao pojma da su slušali priču, no kad su ih pitali na što ih asocira riječ ‘petak’ mnogi su spomenuli upravo priču o Robinsonu Crusoeu i njegovom slugi Petku.

Godine 1985. psiholog Bennett je zamolio pacijente koji su išli na operaciju žučnog kamenca ili kičme da tokom operacije nose slušalice. Kontrolna grupa slušala je zvuk iz operacijske sale, a drugi su slušali Benneta koji im je govorio:

– Kad dođem vama na razgovor, povući ćete se za uho. Kad se nakon operacije susreo sa svim sudionicima pokusa, oni koji su slušali njegov glas tri puta češće su dodirivali svoje uši od onih koji su slušali zvukove iz operacijske sale.

Tri faze anestezije

Anesteziolozi govore da pacijenti prolaze kroz ‘područje anestezije’ iz ‘područja dezorijentacije’, preko ‘područja delirija’ do ‘hirurškog područja’, a za to vrijeme oni prate naše moždane valove koji titraju prema pravilima anestetičkog koktela, kako bi bili sigurni da nismo dobili ni previše ni premalo anestezije.

Tipični koktel sadrži sredstvo protiv bolova i paralitik – koji sprečava grčenje mišića uslijed rezanja tkiva skalpelom. Paralitici su zapravo sredstva koja su koristili južnoamerički domoroci u borbama protiv evropskih osvajača. Stavljali bi ga na vrh strijele kako bi neprijatelji obamrli, a miješali su ih s hipnoticima kako bi ih uspavali.

Autorica Cole- Adams koja je patila od skolioze, napisala je knjigu o utjecaju anestezije i proučila ju do detalja, te opisala u svojoj knjizi. Razgovarala je i s jednim anesteziologom koji kaže: –

Anesteziju dajemo zato jer ju dobro znamo kontrolirati, ali u stvarnom filozofskom i fiziološkom smislu ne znamo zapravo kako ona funkcionira. Zapravo niko ne može objasniti zašto smo svjesni, pa onda ne znamo ni zašto smo nesvjesni. Ako ne znate zašto izlazi sunce, ne možete znati ni zašto zalazi.

U jednoj studiji tokom 1993. godine, britanski anesteziolog Ian Russell omotao je elastičnom vrpcom desnu podlakticu 32 žene koje su morale ići na veći ginekološki zahvat. Nakon što im je pred operaciju dao anesteziju i uspavao ih midazolamom koji je kombinirao sredstvom za ublažavanje boli i za relaksaciju mišića, zatezanjem elastične vrpce na ruci spriječio je da kroz krvotok anestezija uđe i u njihovu podlakticu.

Tokom operacije kroz slušalice se poimence obratio svakoj pacijentici i rekao joj da ako ga čuje, neka zatvori i otvori prste desne ruke. Ako bi žena reagirala, Russell bi podignuo slušalicu i zamolio ju da stisne prste. Ako bi stisnula prste, rekao bi joj da to opet učini ako osjeća bol. Od 32 testirane žene, 23 su stisnule ruku i pokazale mu da ga čuju.

Zatim je njih 20 ponovno stisnulo ruku da bi pokazalo da osjećaju bol. Iako je Russell trebao testirati šezdeset pacijenata, bio je toliko zaprepašten rezultatima da je testiranje prekinuo prije planiranog termina. Uzima kao mogućnost da su žene bile svjesne i patile od bolova tokom operacije. U tom slučaju ‘opća anestezija’ mogla bi se okarakterizirati kao ‘opća amnezija’, tim više jer se ni jedna pacijentica nije sjećala da joj je Russel govorio da stisne i otvori ruku.

Russel tvrdi da je i u ovom pokusu koristio tačno onoliko anestetika koliko i inače koristi u svom svakodnevnom poslu. Moguće je da su pacijenti bili samo djelimično svjesni – tek toliko da bi stisnuli ruku, ali nisu bili dovoljno svjesni da se sjete svog imena ili bilo kakvog detalja iz života.

Sjećanje na bol Daniel Dennett, filozof koji se bavi svjesnošću, tvrdi da svijest nije binarni, nego gradirani sistem. Moguće je da je tokom anestezije postojala neka vrsta svjesnosti i da su pacijenti bili svjesni sebe. Ali isto tako navodi primjer pacijenata koji se podvrgavaju kolonoskopiji pod lokalnom anestezijom.

– Tokom takvog zahvata oni komuniciraju sa svojim ljekarom ali ne znaju ništa o samom pregledu i postupku. Nemaju o njemu nikakvo sjećanje jer nisu osjetili nikakvu bol. Pa računa li se onda u tom slučaju kad nema nikakve boli? Je li se to uopće i dogodilo? Zato možda nema ništa lošeg u nekoj vrsti svjesnosti tokom operacije.

Cole-Adams dalje navodi slučaj istraživanja u Lancetu 2000. godine u Švedskoj, kad je u dvije njihove bolnice istraživanju podvrgnuto više od 12.000 pacijenata. Među njima bilo je njih 18 za koje se može reći da su zapravo bili budni.

Svakog pacijenta ispitali su o proživljenim iskustvima u različito vrijeme – najprije odmah nakon operacije, a zatim u različitim intervalima. Neki su se odmah sjećali svojih iskustava, drugi su se sjetili nekih iskustava nakon sedmicu – dvije, a jedan se svega sjetio do u detalja nakon 24 dana.

– Vjerujemo da je anestezija poput sna, no prije bi mogli reći da je to postupak kojim se naš um razgradi, pa zatim ponovno sastavi, tvrdi Cole-Adams. Američki anesteziolog George Mashour uspoređuje nesvjesni um pod anestezijom s koncertnom dvoranom u kojoj orkestar svira iako nema dirigenta.

– Nesvjesnost nije tamna morska dubina u kojoj nema ničega. Ona je aktivna i dinamična. Sistemi u mozgu i dalje rade ali nisu sinhronizirani. Možda baš zbog toga što ljudski um reagira na različite načine svako prolazi kroz anesteziju s različitim iskustvom.

Anesteziolog u Melbourneu podsjeća na pacijenta koji se zatekao budan tokom operacije premosnice. Iako je čovjek imao otvoren grudni koš nije osjetio bol, ali je bio iznenađen, ali nije osjetio nikakvu bol.

– On je i inače kao osoba bio prilično ležerne naravi, prisjetio se anesteziolog.

Sretna pacijentica

Drugi ljekar prisjetio se bolesnice koja se probudila nakon operacije iznimno sretna. Kad su ju pitali zašto je tako sretna rekla je:

– Nećete vjerovati, ali doživjela sam polusatni orgazam! Nije svako tako sretan.

Cole-Adams navela je iskustvo Australke Rachel Benmayor, koja je rodila carskim rezom. Bila je svega svjesna i osjećala je bol, ali je bila paralizirana pa nije mogla reagirati.

– Osjetila sam jaku bol kao da preko mog abdomena vozi kamion naprijed-natrag. Inače, kad se otvori trbušna šupljina unutarnji organi u dodiru sa zrakom osjećaju se kao pod velikim pritiskom.

Osjetila je da ne može disati, ali je to umjesto nje radio aparat. Tek kad je čula ljekare koji su njenom suprugu rekli da je dobio lijepu djevojčicu, shvatila je da je bila budna tokom cijele operacije.

Sjetila se da se u toj agoniji tokom operacije odjednom našla u biblioteci, , u kojoj je čula glas koji joj je izgovorio nekoliko poruka:

– Prvo: “Život je dah”. Drugo: “Sve je važno, a ništa nije važno”. Treće: “Kad ljudi prolaze kroz bol, nalaze istinu.” Četvrta poruka imala je vezu s njenim mužem, no nije htjela reći autorici knjige o čemu je riječ. Naposljetku, glas joj je rekao: “da je životna svrha ljudskog bića da produžuje vrstu. Glavna zadaća nas kao ljudskih bića je da imamo djecu.”

Ovakva iskustva danas su nemoguća jer su se anestetici umnogome unaprijedili. – Deaktivirajući moćne mišiće torza, primjerice, poboljšani lijekovi za paralizu dali su hirurzima siguran pristup prsnom košu i abdomenu što omogućuje nove i zahtjevnije operacije koje ljudima spašavaju živote.

Ironično, ali usavršavanje anestetika zapravo zatvara vrata proučavanju ljudskog uma i svjesnosti tokom anestezije, piše Newyorker

 

izvor: fokus.ba

(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *